INTERVJU: dr. sc. Hrvoje gračanin

Čini se da od stoljeća 7. tu Hrvati 'ne dišu'. Treba li mijenjati Ustav? 'Jedno je mitologija, drugo znanost'

20.04.2024 u 09:07

Bionic
Reading

Na samom početku Ustava Republike Hrvatske nabrojeni su povijesni argumenti koji, prema njegovim tvorcima, potvrđuju tisućljetni kontinuitet hrvatske države i nacije. Prvi navod tako govori o 'hrvatskim kneževinama u 7. stoljeću' dok se u drugom spominje 'srednjovjekovna samostalna država Hrvatska utemeljena u 9. stoljeću'. Imaju li te tvrdnje uporište u onome što današnja povijesna znanost zna o podrijetlu Hrvata, prodiskutirali smo s redovnim profesorom Hrvojem Gračaninom s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu

U fokusu znanstvenog i istraživačkog rada Gračanina ponajviše je proučavanje hrvatskih krajeva u kasnoj antici (period od 4. do 6. stoljeća) i ranom srednjem vijeku (od kraja 5. do 10. stoljeća).

Za svoj rad primio je nekoliko priznanja, između ostalih nagradu HAZU-a za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća za područje društvenih znanosti (2012.) i Državnu nagradu za znanost za područje humanističkih znanosti (2011.).

U preambuli Ustava, koja nosi naziv 'izvorišne osnove', navode se povijesni temelji hrvatske državnosti, njih više od deset. Prvi temelj su, prema piscima Ustava, kneževine u 7. stoljeću. Je li to povijesno točno?

Na osnovi trenutnih znanstvenih spoznaja možemo reći da to ne bi bilo točno. Ali ako gledamo iz perspektive 19. i dobrog dijela 20. stoljeća, to je bila prevladavajuća paradigma. Postojalo je čvrsto uvjerenje da začeci hrvatske državnosti jesu ukorijenjeni u tom famoznom 7. stoljeću. Ako se prisjetimo početka 90-ih godina i stvaranja moderne i samostalne hrvatske države, možemo se prisjetiti da je kao posljedica te predodžbe nastala i pjesma Dražena Žanka sa stihom: 'Na kamenu tvrdom o tom slova pišu, od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu'. U pjesmi je naglasak na priobalnom području i Dalmaciji, a danas je iz znanstvene perspektive jako upitno u kojoj mjeri možemo govoriti o nazočnosti hrvatskog identiteta, odnosno skupine koja je bila nositelj hrvatskog identiteta na tom području u 7. stoljeću.

Ima li još europskih zemalja koje se u svom Ustavu pozivaju na srednjovjekovne korijene?

Gotovo sve europske zemlje crpe svoj početak iz ranog srednjeg vijeka, ali rijetke to spominju u ustavu. Države koje se u ustavima pozivaju na tako davne političke tvorevine su naprimjer Slovačka i Češka. Ali nijedan ustav neke europske zemlje nema takvu ideološko-povijesnu razradu kao hrvatski. To se može donekle razumjeti ako se zna u kojim je okolnostima nastajao hrvatski Ustav. Da se to nije mijenjalo kako je vrijeme odmicalo, vrlo vjerojatno je posljedica toga što to nikome nije palo na pamet. Stvari se kod nas inače odvijaju nekim automatizmom i inercijom.

Jeste li za to da se sporno 7. stoljeće makne iz Ustava?

Nisam. Zaista nisam. Jesam za to da se svi neprestano educiraju. Moramo razlikovati ono što bi mogla biti relativno točna rekonstrukcija prošle stvarnosti od onog što je samo pripovijest. Nemam ništa protiv nacionalne mitologije i nacionalnih mitova. Smatram da su nam oni potrebni. Kao što su potrebne priče koje volimo slušati kad smo bili djeca. Ali moramo biti svjesni da su to ipak samo priče i mitovi. Oni se mogu koristiti i u takvim dokumentima kao što je Ustav, jer ako se ne bi koristili, što bi povjesničari istraživali?

Što nam suvremena povijesna znanost može reći o tome tko su Hrvati i kada se pojavljuju na ovim područjima?

To je pitanje koje će, bojim se, ostati trajno neodgovoreno. Nemamo na raspolaganju dovoljno relevantnih izvora. Prvi tekst koji izrijekom spominje skupinu što nosi hrvatsko ime je djelo 'O upravljanju carstvom' bizantskog cara Konstantina II. Porfirogeneta iz 10. stoljeća. Važno je istaknuti da je u tom djelu prvenstveno iznesena bizantska perspektiva i kako Bizantinci poimaju političku stvarnost svog vremena.

Porfirogenetov tekst u dva poglavlja bavi se dolaskom Hrvata na prostor antičke Dalmacije. U jednom je zabilježena priča da su Hrvati došli sa sjever iz takozvane Bijele Hrvatske, koja se nalazila negdje na području današnje Češke ili južne Poljske, predvođeni s petero braće i dvije sestre.

Ta pripovijest može se svrstati pod slavensku ili hrvatsku perspektivu toga kako su poimali svoju prošlost. Ako se to ima na umu, možemo reći da je u vremenu u kojem je sastavljeno djelo 'De administrando imperio' (O upravljanju carstvom) među onima koji bi pripadali hrvatskom identitetu postajala tradicija o tome da su došli sa sjevera, iz Bijele Hrvatske. I taj mit zabilježen je u tekstu Porfirogeneta. Nije to ništa neobično. Mnogi narodi imaju takve priče. Ideja o seobi pod vodstvom braće i sestara karakteristična je za slavensko područje. Rimljani su primjerice po vlastitom mitu potjecali od Trojanaca. Izbjeglice iz razrušene Troje bježe predvođene Enejom u Italiju i ondje zasnivaju začetke Rima. Tako su se povezali s grčkom tradicijom, što je u onom vremenu bilo jako važno. Grci su tada za Europu bili bez ikakve dvojbe pojam za najciviliziraniji narod. Sve vam je to posljedica potrebe da se objasni vlastito porijeklo i definira premoć elite unutar skupine.

Ako je priča o seobi Hrvata pod vodstvom petorice braće i dvije sestre samo mit, kako povjesničari gledaju na drugu verziju dolaska Hrvata u Dalmaciju navedenu kod Porfirogeneta? Onu da ih je u prvoj polovici 7. stoljeću pozvao bizantski car Heraklije da bi iz Dalmacije izbacili Avare.

Tu postoji niz problema. Uočeno je već davno da je u ovoj malo kasnijoj tradiciji, dakle što se tiče percepcije Bizantinaca o svojoj prošlosti, Heraklije bio važna osoba. Mnogo toga su pripisivali njemu i njegovom vremenu. Primjerice kasnije mletačke kronike povezuju početke zasebnosti onog što će postati Venecija također s vremenom cara Heraklija. Heraklije je važna figura i ne bi bilo nevjerojatno da je i sam car Porfirogenet, odnosno oni koji su sastavljali spis 'O upravljanju carstvom', odlučili pripisati Herakliju presudnu ulogu u dolasku Hrvata. Time su ujedno legitimirali suverenitet bizantskog carskog dvora nad Hrvatskom i Dalmacijom.

Je li onda ipak moguće da su Hrvati već u 7. stoljeću došli do Jadrana?

Moguće je. Ali pisani izvori nam ne nude rješenje. Isto tako, arheologija, koja bi nam trebala dati nijansiraniji uvid, ne pokazuje bilo kakvu promjenu u arheološkom materijalu. Nema dokaza za pojavu populacije koja bi se značajno razlikovala od starosjedilaca. Vidljiv je kontinuitet života posebno u priobalju, odnosno Dalmaciji, za koju znamo da je u 9. stoljeću bila jezgra hrvatske države.

Postoje različita mišljenja o značenju i porijeklu imena 'Hrvat'. Koja teorija danas prevladava?

Problem je to što se ime Hrvat konkretno ne može povezati ni s čim. 'De administrando imperio' objašnjava da ono znači 'oni koji imaju puno zemlje'. Uglavnom je svojevrsni konsenzus da bi porijeklo imena moglo biti iransko, što je još prije tridesetak godina ustvrdio jezikoslovac Radoslav Katičić. Ali to opet ništa ne govori o samom podrijetlu Hrvata. Imate primjer germanske skupine Langobarda. Ime im se prvi put spominje u djelu rimskog povjesničara Tacita 'Germania' s kraja 1. i početka 2. stoljeća. A onda Langobardi praktički nestaju i javljaju se tek u kasnoj antici, u 5. i 6 stoljeću. Prije su povjesničari stavljali znak kontinuiteta između te dvije skupine. Ali to je jednostavno nemoguće utvrditi, prevelik je vremenski razmak. Moguće je da je neka druga skupina preuzela to ime jer je očito nosilo određeni autoritet. Ima i nekih drugih primjera da su imena preskakala i fluktuirala među skupinama.

Iz perspektive 21. stoljeća nevjerojatno zvuči to da bi neki narod odbacio svoje ime i preuzeo drugo.

U tim vremenima nije bilo nacionalnog identiteta u današnjem smislu. Prevladavajuća znanstvena paradigma je, kad su u pitanju identiteti, napose etički, ta da su oni svojevrsni situacijski konstrukt i da su fluktuirajući. Pogotovo u predmodernom razdoblju oni se mogu mijenjati i netko može prihvatiti ovaj ili onaj identitet, ovisno o tome u kakvoj situaciji se nalazi. Ako elita koja je nositelj nekog identiteta bude poražena, identitet će se izgubiti. Danas nema Avara, koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili gotovo cijelim zapadnim Balkanom. Njihova elita je nestala u sukobu s Francima. I svi oni koji su se identificirali kao Avari naposljetku su prihvatili neki drugi identitet. Nije nestalo stanovništvo, nestao je identitet.

Prvi knez na hrvatskim prostorima čije je ime zapisano je Borna. Spominje se 814. godine kao vazal franačkog cara Ludovika Pobožnog. Jesu li možda presudnu ulogu u doseljavanju Hrvata imali Franci, a ne Bizant?

Ako su se Hrvati pojavili tek u 9. stoljeću, možda je ključni faktor u tome bio dolazak Franaka jer su dokrajčili avarsku državu, odnosno kaganat. Uništenjem kaganata stvara se drugačija politička situacija. Nažalost, nemamo puno izvora o tome. Avari nisu imali pisanu kulturu i ne znamo kako se razvijao kaganat. Niti je bilo koja od tadašnjih sila bila zainteresirana bilježiti što se događa s njima. Imamo nešto s početka 7. stoljeća od Bizantinaca jer su im predstavljali veliku opasnost. Ali njihov interes kopni nakon 626., kad Avari nisu uspjeli u velikoj opsadi Konstantinopolisa. Tek se početkom 8. stoljeća budi interes zapada za Avare, kako se širi Franačko Carstvo i dolazi do interakcije. Prema dostupnim izvorima, Franci jesu srušili kaganat i tada se promijenilo mnogo toga na ovim područjima.

Što se konkretno dogodilo?

Avari su predstavljali određenu barijeru pokretima različitih skupina jer im je bilo u interesu da ih drže pod kontrolom. S druge strane možda su te skupine koristili za vlastite interese. Jedna od starijih teorija s kraja 80-ih govori da su Hrvati predstavljali graničarski sloj u avarskom kaganatu. Kad je on nestao, onda više nije bilo potrebe za njihovim uslugama i Hrvati su se sjurili prema jugu i jadranskoj obali.

Zanimljivo je da se Borna u franačkim analima ne navodi kao knez Hrvata, već kao knez Dalmacije i Liburnije, ali i knez Gudučana. Tko su bili Gudučani?

Franci za Bornu kažu da je dux Guduscanorum. Nekad se to prevodilo kao knez Gačana, odnosno stanovništva s područja rijeke Gacke. Novije objašnjenje je da je riječ o knezu Gudučana jer imate rječicu Guduču, pritoku Krke, koja teče kroz samo središte nekadašnje ranosrednjovjekovne Hrvatske. U blizini se nalazi i Bribir, jedna od najvažnijih utvrda srednjovjekovne Hrvatske. Borna izgleda voljom Franaka kontrolira velik dio istočne obale Jadrana koji nosi naziv Dalmacija i Liburnija, što je neka evokacija prisjećanja rimskog vremena. Franci se vole smatrati nasljednicima Rimskog Carstva.

Za kneza Trpimira I. veže se prvi spomen hrvatskog imena. U njegovoj darovnici, datiranoj u 852., on se naziva knezom Hrvata. Međutim nakon njega dolazi Domagoj, a on je ostao zapisan kao knez Slavena. Govori li to o borbi različitih klanova? Jesmo li mogli danas biti Gudučani, a ne Hrvati?

Ako bismo se strogo držali onog što imamo u pisanim izvorima, onda stvarno možemo tvrditi da je jedan knez bio Hrvat, a onaj drugi ne. Ali onda više ne možemo biti sigurni ni u Trpimira I. Njegova darovnica sačuvana je u prijepisu iz 1568. godine. Sadržajno je ona najvećim dijelom autentična, jer teško da je u to vrijeme netko imao specifična znanja da bi je krivotvorio. Međutim moguće je da je prepisivač da bi jasnije izrazio titulu kneza stavio dux Croatorum. Ne znamo to. Onda bismo trebali uzeti isključivo kamene spomenike kao čvrsto svjedočanstvo da postoji hrvatski identitet. Opet, ako uzmemo to da je Trpimir I. nosio hrvatski identitet, teško da taj identitet nije imao i njegov nasljednik. Zašto bi ga elita inače prihvatila? To ne znači da ne postoje različiti klanovi, odnosno rodne skupine koje pokušavaju nametnuti vlast. Ali postojala je i šira identifikacija. I kod Franaka ste imali različite rodove koji kasnije postaju različite dinastije. Međutim svi oni sebe smatraju Francima. Ne bih isključio Domagoja kao pripadnika Hrvata jer se vidi kontinuitet. Kad Domagoj umire, a vrlo brzo nakon toga i njegov sin, uz pomoć Bizanta knez postaje Trpimirov sin Zdeslav.

Koliko nam arheologija može pomoći u otkrivanju toga kad Hrvati dolaze u Dalmaciju? Dojam je da je premalo arheoloških istraživanja.

Arheoloških istraživanja je sve više i to s vrlo vrijednim rezultatima. Veći problem je to što se rezultati tih istraživanja ne objavljuju dovoljno brzo. Isto tako, starija arheološka građa iziskuje novu interpretaciju. Jer sve ono što je ranije pronađeno protumačeno je u okviru onda prevladavajuće paradigme o prisutnosti Hrvata u 7. stoljeću. Kao što sam prije napomenuo, za to nemamo arheoloških dokaza. Dapače, vidljiv je kontinuitet iz kasnog antičkog razdoblja. To se može protumačiti kao dokaz da te nove populacije nisu ni pristigle do onog područja koje se tradicionalno smatra najranijom jezgrom hrvatske državnosti. Isto tako, možda te nove populacije nisu ni bile presudne u stvaranju onoga što će postati hrvatski identitet.

Ima li neko novije i značajnije arheološko otkriće vezano za hrvatski rani srednji vijek?

Zanimljiv je pronalazak sarkofaga u Vaćanima u neposrednoj blizini Bribirske glavice kod Skradina. U njemu je pokopan ratnik negdje krajem 8. i početkom 9. stoljeća. To je tipičan starohrvatski grob u kojem su pronađeni franački mač i komplet ostruga. DNK analiza kostiju pokazala je da je čovjek najvjerojatnije bio s Cipra. Različite su teorije o tome kako je on završio na tom području. Možemo pretpostaviti da je u nekoj fazi bio u bizantskoj službi. Cipar je pod bizantskim utjecajem. Lako moguće da je taj Cipranin bio privučen u bizantsku službu te je završio na istočnoj obali Jadrana kao profesionalni ratnik. U Dalmaciji bizantska moć slabi i možda je tad promijenio stranu. Ušao je u službu onoga tko bolje plaća. Taj je profesionalac onda postao dio novog identiteta. To je upravo na tragu onoga što sam govorio da su identiteti fluktuirajući.

Može li se govoriti o samostalnoj državi Hrvatskoj u 9. stoljeću, kao što to navodi naš Ustav? Hrvatski vladari tad su ili vazali Franaka ili ih, čini se, postavlja Bizant.

U mitologizaciji koja je prisutna u preambuli Ustava to je čak vjerojatnije nego tvrdnja o hrvatskim kneževinama u 7. stoljeću. Pitanje je što percipiramo pod državnošću danas, a što se percipiralo pod državnošću u 9. stoljeću. Evo jedno protupitanje - smatrate li vi da Franci imaju državnost u 9. stoljeću?

Da. Franačka država je u to vrijeme najmoćnija europska sila.

Ok. A smatrate li Franke samostalnima?

Smatram.

Međutim Karlo Veliki primio je carsku krunu od pape Lava III.

Zar to nije bilo više simbolički? Samo da se legitimira kao nasljednik rimskih careva.

Ako uzmemo ispravu Trpimira I., on sebe naziva knezom Hrvata 'milošću Božjom'. To u rječniku srednjeg vijeka jasno ukazuje na stremljenje samostalnosti. Čak iako mora nominalno priznavati nečije vrhovništvo, kao što mora priznavati vrhovništvo franačkog vladara. Ali on stremi i možemo reći da tu postoji svijest o samostalnosti i državnosti. Kasnije, kako knez Branimir nastupa, on očito sebe smatra potpuno samostalnim. Nije ovisan ni o jednoj velikoj sili. I kasniji vladari očito tako funkcioniraju čak i kad, poput Držislava, primaju krunu iz Bizanta. Ako je to simbolično u slučaju Franaka, ne vidim zašto to ne bi bilo i u slučaju Držislava.

Ali Držislav ujedno nosi titulu bizantskog eparha, što će reći da ga car vidi kao svog službenika.

Eparh je zapravo namjesnik provincije. U Držislavovu slučaju to je počasni naslov te je iz bizantske perspektive označavao njegovu podređenost, odnosno da je Dalmacijom, tj. Hrvatskom, vladao kao bizantski službenik, iako on to nije bio. To se mora zaključiti iz konteksta. I srednjovjekovni kroničar Toma Arhiđakon u svom djelu iz 13. stoljeća hrvao se s istim problemima s kojima se danas hrvaju današnji povjesničari - nedostatkom izvora i kako ih tumačiti. Ali imamo i kasnije bizantinske izvore koji pokazuju da je Bizant zaista priznavao Hrvatskoj status kraljevstva.

  • +6
Hrvoje Gračanin Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Tko je prvi hrvatski kralj? Držislav, koji je vladao krajem 10. stoljeća, ili Tomislav, koji se spominje početkom 10. stoljeća?

Na Držislava možemo gledati kao na prvog krunjenog vladara. To ne znači da ga je zaista netko krunio. On je okrunjen čim je primio znakovlje kraljevske vlasti. Na to nesumnjivo ukazuje i njegovo ime Stjepan, na grčkom Stefanos, što znači 'krunjeno vjenčan'. Za Tomislava je Toma Arhiđakon naveo da ga se u papinskom pismu titulira kao rex. Tu moram istaknuti da pojam rex u ranom srednjem vijeku može biti relativan. Franački benediktinac Gottschalk jedno vrijeme boravio je na dvoru kneza Trpimira I. On u svojim zapisima Trpimira naziva kraljem – rex Sclavorum. U njegovom slučaju to je sigurno izraz velikog poštovanja. To ima drugačiju težinu nego kad papa vladara naziva rex, pa bilo i iz pristojnosti, i govori nam da je Tomislav mogao nositi kraljevski naslov. Kao gotovu činjenicu to vidimo i u kasnijim kamenim natpisima. Kraljica Jelena, majka kralja Držislava, sebe naziva reginom, što nesumnjivo govori da oni sebe percipiraju kao kraljevsku dinastiju i time ističu samostalnost. Tako da ne bih osporio to da je već Tomislav mogao nositi kraljevski naslov, ali da se krunio, ne samo da mi je upitno, već i nevjerojatno. Uzimanje naslova ne podrazumijeva krunidbu.

U hrvatskoj mitologiji Petar je posljednji hrvatski kralj. Imamo li dokaze za to?

Za Petra znamo, prema pisanim izvorima, da je imao sjedište u Kninu i da je nosio kraljevski naslov. Izvan toga imamo vrlo malo podataka. Svojevrstan konsenzus glasi da je, nakon smrti Dmitra Zvonimira i njegova kratkotrajnog nasljednika Stjepana II., Petar bio jedan od aktera koji su se pokušali etablirati kao hrvatski kralj. Za njega ne možemo reći da je bio posljednji jer ugarski vladar preuzima hrvatski kraljevski naslov. Time su se sačuvali kontinuitet i državnost. U 19. stoljeću počelo se percipirati Petra kao posljednjeg vladara narodne krvi. A nakon toga, po tom gledištu, imamo tuđinske vladare. Istaknuo bih nešto drugo, što je po meni jako važno. Vidljivo je da je postojao interes za preuzimanjem hrvatskog kraljevskog naslova. To nam govori da je bila riječ o etabliranoj državi koja je značila nešto na tom osjetljivom istočnojadranskom prostoru. Jer da nije, možda bi i nestala. Ovako je 1102. godine titulu uzeo ugarski vladar Koloman i kraljevstvo je sačuvano. A u naredna dva stoljeća lokalne hrvatske elite vodile su glavnu riječ.