OD LEGIJE STRANACA DO CRESKIH SUPOVA

Što o nama misli Poljak koji je branio Hrvatsku i ovdje ostao

13.03.2015 u 23:34

Bionic
Reading

Prokrijumčario se preko poljsko-njemačke granice, završio nakratko u Legiji stranaca, zapravo je htio ići u Nigeriju, no onda ga je put nanio prema Beogradu. Mogao je dotamo samo preko Zagreba, gdje je zaglavio na... 22 godine. Trzezbor Piekutowski poznaje novije hrvatske prilike vjerojatno bolje od većine Hrvata. Tavorio je po frontovima Domovinskog rata, a poslije živio od Zadra i Cresa do Bjelovara i Zagreba

Što se čovjeku treba dogoditi da se sa 23 godine zatekne u zemlji čiji jezik ne zna, u koju nije namjeravao doći, koju do maloprije nije znao niti raspoznati na zemljopisnoj karti i da u kratkom roku završi na frontu boreći se za neovisnost iste? Pretpostavljamo, nešto nevjerojatno. A nevjerojatno je riječ koja savršeno opisuje životni put Trzezbora Piekutowskog, među prijateljima poznatijeg kao Borek.

O LIJEPOJ NAŠOJ VAŠOJ

Kako se bliži datum integracije Hrvatske u EU, donosimo vam seriju tekstova o zanimljivim strancima koju su izabrali našu zemlju za svoj novi dom. Zašto su došli, kako doživljavaju našu sredinu, naš mentalitet, naš lifestyle? Što im strahovito smeta, na što se ne mogu naviknuti, što bi promijenili, a što ih oduševljava?

Bila je 1991. i prijatelj mu je upao u sobu s prijedlogom da se pridruže Legiji stranaca. Prešli su poljsko-njemačku granicu ilegalno, po noći, lunjali Berlinom, autostopirali do Strassbourga gdje su im časne sestre pokazale put do ureda za regrutiranje, pod uvjetom da putem zajedno pjevaju crkvene uspješnice. Sljedeća postaja – Marseille. Boreku Legija nije najbolje sjela. U razgovoru s dvojicom stasajućih hrvatskih legionara koji su razmišljali o povratku u domovinu s obzirom da se zakuhavao rat pobrkao je riječi croix i Croatie (križ, odnosno Hrvatska) pa je pomislio kako ovi žele pobjeći u neku misiju Crvenog križa. Njemu je pak to dalo ideju da ode u Nigeriju. Ipak, nedugo prije polaska broda iz Marseillesa, hrvatski dvojac mu je objasnio kako se na Balkanu sprema rat te da im se pridruži na prvoj liniji. Za to je trebalo izvaditi odgovarajuće papire, a jugoslavensko veleposlanstvo u Lyonu ga je uputilo u Beograd. Vlak je išao preko Mađarske i kroz Zagreb. Dalje je trebalo autobusom. Svećenik koji je također putovao u Hrvatsku objasnio je Boreku na tečnom francuskom o čemu se točno radi u sukobu naroda na prostoru ex-Jugoslavije te je ovaj odlučio ostati u Zagrebu.

Nećemo ulaziti u peripetije s fronta. Dovoljno je tek reći da se Boreku zgadila korupcija, spletkarenje i općenito način na koji je funkcionirala postrojba za strance u kojoj je zatekao. Vratio im je oružje i otišao. Ratni vihor ga je potom kao HOS-ovca, a onda i pripadnika 4. gardijske brigade vodio po čitavoj Hrvatskoj i Bosni. 'Počeo sam se baviti stvarima koje volim. Aktivizmom, elektronikom. Okružio sam se ljudima koji se bave prirodom i otkantao staru ekipu. Nisam mogao prihvatiti te teme i tu razinu razmišljanja', priča Borek koji je tada počeo odlaziti sam na Velebit po nekoliko mjeseci i pisati svoje buduće memoare.

Kako je naučio hrvatski? U rovovima, kaže Borek, i nastavlja: 'Pričao sam s ljudima, čitao knjige, rješavao križaljke, koristio jezik. Kada sam čuo neku riječ onda bih je odmah upotrijebio. Bio sam smiješan, ali bolje da se ljudi smiju nego plaču.'

Borek se u međuvremenu sasvim udomaćio u Hrvatskoj. Čak je i ozakonio sedmogodišnju vezu s jednom Zadrankom te nakon godinu dana prošao i obrnutim smjerom - do razvoda. Ono što mu je stvarno promijenilo život, bio je angažman na Cresu, u Istraživačko–edukacijskom centru za zaštitu prirode koji se bavi zaštitom bjeloglavih supova. Posao je dobio nakon što je nazvao Centar, ponudio svoju dobru volju i obavio razgovor s Goranom Sušićem. 14 godina poslije Centar se raspao, a hrvatske putešestvije zatekle su Boreka u Bjelovaru gdje je sina u predškolskoj dobi naučio ne samo latinicu već i glagoljicu. Nije sjedio besposlen, pokrenuo je firmu za dubinska čišćenja, neuspješno, pa sada uči svirati flautu i čeka bolje dane u iznajmljenom stanu u Gračanima.

Dvadesetdvogodišnji staž u Hrvatskoj priuštio je Boreku i ove zanimljive spoznaje: 'Hrvati su poprilično miran narod. Poljaci su prgavi. Ne treba im dugo da se zavade. Ovdje možeš proći kroz grad, a da ti nitko ništa ne dobacuje ili te pokuša opljačkati. Drugo, i Hrvati i Poljaci vole puno pričati, samo što to potonji rade na drugačiji način. Poljaci su užasno osjetljivi na psovke pa kada vam netko dobaci 'kurva' ili nešto slično, situacija može postati nasilna. Ovdje mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem kako si ljudi psuju mater svakodnevno, ali... iz dragosti. Nitko se uopće ne ljuti na to.'

Prelazimo s mentaliteta na zemljopis i Borek počinje tiradu o Balkanu kao europskoj oazi ljepote, riznici kulturološkog blaga i prirode, te ne razumije kako se netko može skanjivati tog imena i sramiti se što je Balkanac. Nadalje, niti u jednom trenutku nije se osjetio diskriminiran, unatoč početnoj jezičnoj barijeri (hrvatski, nota bene, danas govori skoro savršeno, op. a.). Možda je tome pridonijela činjenica da su mu dvije djevojke bile kroatistice. 'Otpočetka sam bio primljen ekstremno pozitivno. Bio sam Poljak koji se došao boriti za Hrvatsku i sva su mi vrata bila otvorena. Zapravo, jedinih par neugodnosti koje sam doživio bilo je nakon rata, kada su me tu i tamo pitali zašto sam uopće dolazio u Hrvatsku, riječima da sam možda neki ratni profiter ili nešto slično.'

Godine su učinile svoje, pa tako Borek može danas reći kako se uopće ne osjeća kao stranac. Dapače, tek mu ponekad, kaže, kroz glavu iznenada proleti misao: 'Pa da, ja sam Poljak!' Identifikaciji se sigurno pridonijela entuzijastična percepcija hrvatskih ljepota: 'Ovo je zemlja tolikih predivnih raznolikosti na malom prostoru. Poljska je puno monolitnija. To se prije svega odražava u jeziku. Poljski je standardiziran i tom obliku sveprisutan. Dijalekti su skoro potpuno izgubili, a mlađa generacija više i ne zna za njih.'

Borek će na kraju reći kako mu se ovdje prije svega sviđa miran mentalitet unatoč činjenici da je zemlja vrlo diferencirana. Ipak, ima svoje pohvale i kritike: 'Odgovara mi mentalitet Rijeke. Doživio sam je kao svoj grad. Kad je vidim odmah mi je toplo u srcu. Ljudi nisu opterećeni politikom i religijom. To, s druge strane, ne mogu reći za jug. Južni mentalitet je koma.' Naš je Poljak nekoliko godina proveo u Zadru gdje mu je poseban dojam ostavio lokalni primitivizam, kao i zatucanost tradicionalnim normama. Kako dalje veli: 'Odnos prema ženama, strancima... Stalno ponavljaju kako su ovi ili oni prljavi, pogotovo to vrijedi za Purgere, a oni, Dalmatinci su, naprotiv, najčišći i najpametniji.' Druga stvar koja mu je boravak u Zadru učinila manje rajskim bio je svojevrsni vjerski fanatizam. Borek će tu odmah dodati da je u Hrvatskoj vjerski fanatizam puno blaži nego u Poljskoj. 'Kad u Hrvatskoj pričate s ljudima nominalno će vam možda reći da su katolici, ali zapravo imaju skroz drugi svjetonazor.'

Kako bilo, Borek se sjajno snašao u svojoj novoj domovini koju od milja zove 'Lijepa Naša Vaša', što vjerojatno ne vrijedi za pozamašan broj onih koji su se u njoj rodili.