Godard je bio među najpriznatijim svjetskim redateljima, poznat po klasicima kao što su "À bout de souffle" (Do posljednjeg daha) i "Le mépris" (Prezir), koji su pomaknuli filmske granice i inspirirali mnoge redatelje desetljećima nakon njegova stvaralačkog vrhunca 1960-ih.

Godardovi su filmovi raskinuli s ustaljenim konvencijama francuske i svjetske kinematografije 1960-ih i pomogli su redefiniranju filmske umjetnosti, kao i načina na koji se filmovi snimaju. U filmsko stvaralaštvo ušao je nizom kratkih filmova i pisanjem u filmskom časopisu prije nego što je napuštenu Truffautovu ideju o sitnom kriminalcu i njegovoj djevojci odlučio pretvoriti u dugometražni film. Tako je snimio "Do posljednjeg daha", genijalni prvijenac u kojemu je odmah nametnuo svoj stil koji se temeljio na radikalnom eksperimentu. Godard je, naime, namjerno provocirao uvriježene standarde filmskog snimanja i gajio naizgled improviziran pristup snimanju filma. Htio je pokazati da u filmu ne bi smjelo biti tabua i granica, a radio je to na vrlo estetiziran i promišljen način koji je brzo stekao mnoge poklonike.

Obilježja njegovog filmskog rada bez kojih je kinematografija danas nezamisliva bili su, između ostalih, snimanje iz ruke, "jump cut-ovi" u montaži (tzv. skokovita montaža) i egzistencijalistički dijalozi koji su postajali referentne točke u popularnoj kulturi tih godina, ali i mnogo kasnije.

Godardov "filmski neposluh" obilježila je i jedna muza, Anna Karina, ikona francuskog novog vala i danska filmska glumica bez koje on u jednom periodu svoga stvaralaštva nije mogao zamisliti svoj film, a koja mu je kasnije postala i supruga (1961. godine). Odnos u njihovom braku, međutim, nije izgledao idealan kao na filmu i rastali su se prilično brzo, točnije 1965., četiri godine nakon što je briljirala u filmu "Une femme est une femme" (A woman is a woman), u kojemu je zapaženo i nadahnuto odigrala ulogu francuske prostitutke koja očajnički želi postati majka.

Osim u tom njegovom filmu, Anna Karina je glavne uloge odigrala i u Godardovim filmovima "Vivre Sa Vie" (Živjeti svoj život, 1962.), "Bande à part" (Neobična banda, 1964.), "Pierrot le Fou" (Ludi Pierrot, 1964.), "Alphaville" (1965.)..., u kojima joj je glumački par najčešće bio Jean-Paul Belmondo, jedan od omiljenijih Godardovih muških glumaca, kojega je proslavio ulogom u filmu "Do posljednjeg daha" koji je samom Godardu donio i nagradu za najboljeg redatelja na Berlin Film Festivalu.

Interesantno, Karina nije odigrala glavne uloge u najzapaženijim njegovim filmovima. U filmu "Le mépris" (Prezir, 1963.) Godard je izabrao raditi s Brigitte Bardot, dok je u filmu "À bout de souffle" (Do posljednjeg daha, 1960.) uloga novinarke Patricije pripala Jean Seberg. Još interesantnije - Anna Karina, navodno, nije igrala u filmu "Le mépris" zato što se scenarij tog Godardovog remek-djela temeljio na njihovoj teškoj vezi...

Legenda kaže da je Jean-Luc Godard, tada novinar časopisa Cahiers du cinéma - koji je imao golem utjecaj na čitav francuski novi val i njegove redatelje - prvi put spazio Annu u reklami za sapun Palmolive. Ona je imala sedamnaest godina - tek je bila stigla u Pariz u nadi da će ostvariti manekensku karijeru - a on je bio deset godina stariji od nje. Privukla ga je na prvi pogled, i to toliko da je svim sineastima u svome krugu govorio da će upravo ona biti glavna uloga u njegovim budućim filmovima.

Tako je i bilo, ali ne bez problema. Naime, Godard je karizmatičnoj Anni ponudio manju ulogu u svom debiju "Do posljednjeg daha", ali ju je ona odbila kad je čula da je unutra i scena za koju bi se morala razodjenuti. Redatelj ju je upitao kako je onda snimala reklamu u kadi za Palmolive, ali ona mu je elegantno odgovorila da je tom prilikom "nosila kupaći kostim i da joj je voda bila do grla, a da je gola bila samo u njegovoj glavi“. Kada je Godard shvatio da talentirana i jedinstveno lijepa Anna Karina doista neće igrati ulogu koju joj je namijenio u tom filmu, čitav lik i sve scene vezane uz njega jednostavno je - obrisao iz scenarija.

Jean-Luc Godard, međutim, nije odustao i iduće joj je godine (1960.) ponudio ulogu u "Malom vojniku" (Le petit soldat, 1963.) koju je prihvatila, ali tek nakon što joj je majka potpisala ugovor za snimanje s obzirom da je Anna tada imala tek dvadeset godina. Iste godine glumi plesačicu Angelu u ranije spomenutom filmu "Žena je žena". Nakon što je za tu ulogu osvojila nagradu za najbolju glumicu na Berlin Film Festivalu, Karina je odustala od ideje manekenske karijere i posvetila se snimanju filmova s Godardom te se uskoro prometnula u ikonu francuskog novog vala.

Par je brzo postao "jedan od najslavnijih parova 1960-ih", a kritičari su njihov zajednički rad još tada nazivali "vjerojatno najutjecajnijim opusom u povijesti kinematografije."

Unatoč kritičarskom uspjehu, njihov odnos iza kulisa oduvijek je bio opisivan kao buran; svađali su se na filmskim setovima, Karina se često razbolijevala, a Jean-Luc još češće izbivao sa snimanja bez objašnjenja. Ipak su zajedno uspjeli snimiti osam filmova, od kojih su svi pronašli svoje važno mjesto u povijesti svjetske kinematografije.

Za mnoge ljubitelje filma nijedna riječ nije dovoljno dobra da opiše tog velikog redatelja. Godard, sa svojom raščupanom crnom kosom i naočalama s debelim okvirima, bio je pravi filmski revolucionar koji je od filmaša napravio umjetnike, stavljajući ih u rang s majstorima slikarstva i ikonama književnosti. Skovao je i kultni aforizam: “Film je istina u 24 sličice u sekundi", a bio je i oštrih političkih i intelektualnih stavova zbog čega su mu filmovi u tadašnjoj Francuskoj često bili i zabranjivani. Najpoznatiji slučaj jest onaj filma "Le petit soldat", koji je bio zabranjen od strane francuskih cenzora sve do 1963. godine. Godard se u tom filmu bavio tada najkontroverznijom temom u Francuskoj: primjenom mučenja u Alžirskom ratu. Osim francuskim zlodjelima u toj zemlji, Godard je bio intrigiran i Annom Karinom koja je prvi put s njime snimala: gledajući taj film, jasno je da je kamera vidno opčinjena glumicom... Tu se, navodno, i razvila njihova romansa.

"Nije važno odakle uzimate stvari - već kamo ih nosite", rekao je jednom prilikom Godard koji je u svojim filmovima često odavao počast umjetnicima svih vrsta koje je volio, a tu njegovu referencijalnost preuzeli su kasnije mnogi. Bio je omiljen brojnim redateljima koji su se filmom bavili iza njega, kao i studentima, kritičarima, sineastima svih vrsta. Quentin Tarantino često se navodi kao jedan od novije generacije redatelja koji su usvojili Godardovu tradiciju pomicanja filmskih granica, kao i Martin Scorsese koji je 1976. oduševio s "Taxi Driverom", uznemirujućim psihološkim trilerom o vijetnamskom veteranu koji je postao taksist... I nisu Tarantino i Scorsese jedini, mnogi redatelji i redateljice ugledali su se na Jean-Luc Godarda, kao i na mnoge njegove kolege koji su obilježili francuski novi val.

Godard, međutim, nije bio svačiji idol. Kanadski redatelj Xavier Dolan, koji je s 25 godina podijelio nagradu s tada osamdesetogodišnjim redateljem na filmskom festivalu u Cannesu 2014., volio je kontroverze jednako kao i sam Godard na svome vrhuncu, pa ga je tom prilikom nazvao "mršavim starcem" i "nikakvim svojim herojem".

U sedamdesetima su Godardovi oštri politički i intelektualni stavovi počeli gubiti na snazi, a njegov je rad potpuno izgubio utjecaj desetljeće kasnije. No, velikan se vratio. Njegov dugometražni film “U slavu ljubavi” iz 2001. bio je odabran za filmski festival u Cannesu, dok je “Film Socialisme” iz 2010. prethodio dodjeli počasnog Oscara iste godine (Godard ga nije osobno preuzeo). Njegov film “Zbogom jeziku” iz 2014. osvojio je nagradu žirija u Cannesu, a “Image Book”, koji je odabran za filmski festival u Cannesu 2018., dobio je jednokratnu “posebnu Zlatnu palmu”.

Jean-Luc Godard je rođen u bogatoj francusko-švicarskoj obitelji 3. prosinca 1930. u raskošnom pariškom sedmom arondismanu. Otac mu je bio liječnik, a majka kći Švicarca koji je osnovao Banque Paribas, tada slavnu investicijsku banku.