POPFENOMENOLOGIJA

Posljednji pozdrav sedamdesetima

Objavljeno: 08.07.2011 09:00 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije shutterstock / shutterstock

Tonći se danas bavi teorijom dvadesetogodišnjih ciklusa u glazbi. U prijevodu, kad se počinje opet slušati stara glazba, i kad se ista - prestaje slušati

U sedamdesetima se na pedesete gledalo kao na nepovratno izgubljeno doba nevinije i lepršavije glazbe, što se reflektiralo i na malim ('Happy Days') i na velikim ekranima ('American Grafitti'). U osamdesetima je soul šezdesetih bio kanoniziran do besvijesti, a bijeli soulmani preplavili top-liste. Pozamašan komad glazbe devedesetih se temeljio na funku sedamdesetih, nostalgiju za discom da ne spominjemo. A što se odnosa nultih i osamdesetih tiče... ne moram ništa objašnjavati, ha?

Teorija dvadesetogodišnjih ciklusa je sad već opće mjesto u analiziranju revivala glazbe minulih desetljeća (u najkraćim crtama: glazbene tokove preusmjeravaju mlade snage koje se na različite načine hvataju u koštac sa zvucima uz koje su odrastali), no ono što se rjeđe spominje je to kako se obično, paralelno s tim procesom – odvija i posljednji smiraj desetljeća koje je prethodilo onom koje se trenutno revalorizira.

Retro-plesnjaci su zgodan primjer. Krajem devedesetih, zagrebačka Tvornica je napravila senzaciju sa 'Studijem 54': hrpa klinaca je bila pohrlila na glazbu koja je prvotno harala prije nego što su se mnogi od njih rodili, da bi potom i drugdje po gradu počele nicati disco-večeri. No zato nekoliko godina kasnije - disco-plesnjaci uzmiču pred klupskim večerima posvećenima osamdesetima, s Močvarinim 'Dirty Dancingom' kao epicentrom zaraze.

Dirty Dancing, Studio 54...

Danas se, pak, po gradu sve češće viđaju plakati za večeri na kojima se vrte hitovi devedesetih, 'Dirty Dancing' se u međuvremenu pretvorio u 'najluđi 80s + 90s smash party’, dok se najave za muziku tipa ‘Studio 54’ uglavnom viđaju još samo na programima novogodišnjih večeri čiji organizatori osobito očajnički pokušavaju privući što širi raspon publike... Glazba sedamdesetih rapidno nestaje i iz klubova i iz radijskog etera, i nismo daleko od trenutka kad će u javnosti odzvanjati tek po specijaliziranim oldies-emisijama i... pirovima, u svojstvu neizbježnog međugeneracijskog ljepila.

Kroz desetak godina, sedamdesetima će se dogoditi isto što i pedesetima u devedesetima – kad su bile stjerane u skučeni rezervat emisija poput 'Crno-bijelo u boji', kad se ikoga mlađeg od 30 moglo rasplesati jedino s 'You Never Can Tell', i to samo zato što je bila u 'Pulp Fictionu'; kad su pedesete postale nešto što novi naraštaji glazbenih entuzijasta usputno izučavaju, ali malo tko zapravo više uopće sluša.

Slično tome, šezdesete su kroz nulte nastavile životariti manje-više jedino po foršpanima holivudskih filmova, no čini mi se kao i da se tamo danas sve rjeđe zavrte Motown-klasici! Jest da će Beatlesi još neko vrijeme biti referentna točka, pretpostavljam da će se i klinci u fazama otkrivanja klasičnog rocka još neko vrijeme paliti na Doorse, ali osim toga... šezdesete su danas nekako poprilično irelevantne za popkulturni zeitgeist, šta ne?

Megamiksovi megamiksova miksova

S druge strane, uvijek bude i temporalnih anomalija koje se ne uklapaju u teorije dvadesetogodišnjih ciklusa... Ili možda ipak u neku ruku i da? Uzmimo naprimjer lounge-revival u devedesetima, koji je između ostalog bio zabavan i zato što za glazbene preteče Irma Recordsa i sličnih nisi morao tražiti opskurne uvozne kompilacije: svaki entuzijast je bio sam svoj majstor kojem je za fiks bilo dovoljno prokopati po tatinim pločama, ili u najgorem slučaju brstiti second-handove za šaku siće... No to nije bio toliko produžetak šezdesetih, koliko je bio zadnji čavao u lijesu njihove revalorizacije: nakon što se u osamdesetima kanoniziralo skoro sve sve što se kanonizirati dalo, ostale su jedino mrvice sa stola - a lounge-arheolozi su bili poput šopingoholičara što prevrću po zadnjoj preostaloj robi na totalnoj rasprodaji, dan prije zatvaranja butika.

Jive Bunny –  antropomorfni zeko iz osamdesetih čija je pojava pratila popularne megamiksove hitova pedesetih – još je jedan primjer takve anomalije, i kao što je Tom Ewing primijetio u sjajnoj recenziji 'Swing the Mood': 'Stvar briše razliku između temeljnog motiva Glenna Millera i pjesama iz kasnih pedesetih koje uokviruje – i 1941. i 1959. su sad samo 'oldiesi'.'

Što smo dalje od sedamdesetih, dalje smo i od konteksta u kojem je njihova glazba probujala, novi naraštaji mogu uspjeti nazrijeti zašto je njihove pretke toliko obuzimala, ali će sve teže to uspijevati i istinski osjetiti. I to je neminovan proces, koji će s protokom vremena samo dolaziti sve više do izražaja... Kao što recimo današnjem prosječnom uhu dixieland ne zvuči išta bitno drugačije od big band-jazza, iako ih dijeli dobrih dvadesetak godina glazbenog razvoja: sve je to dio mutne prošlosti koju 'poznajemo' tek iz gangsterskih filmova, bogatstvo života i glazbe jedne ere svedeno na temu za pokoju Halloween-zabavu.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu